metričkom ili normalnom visinom istoga mjesta. Prema ovoj srednjoj visini mienja se stanje barometra neprestano, dočim živa sad pada izpod, sad se opet diže iznad srednje visine. Srednja dakle visina je ono izhodiste, na kojem se osnivaju naša barometrička opažanja, sve promjene tlakomjernoga stanja kojega mjesta. Ove promjene, uslied kojih barometar sad raste iznad, sad pada izpod srednje visine dotičnoga mjesta, zovu se odstupci od normalnoga stanja te su pravilni ili povratni, ako se u isto vrieme povraćaju, a nepravilni, ako se neredovito pojavljuju. Povratne, dakle pravilne miene tlakomjernoga stanja jesu mnogo važnije nego nepravilne za rasudjivanje suvislosti barometričkoga stanja s drugimi meteorologijskimi pojavi, te u obće za znanstvena iztraživanja. Prateći naime dnevno kolebanje barometra, opazit ćemo, da počam po prilici od 10 sati jutrom redovito pada, te dodje izmedju 4-5 sati poslje podne najniže izpod srednje dnevne visine; sad opet raste sveudilj te se izmedju 10-11 s. popne najviše iznad srednjega stanja; sad opet pada te sidje oko 4 sata jutrom najniže, da se oko 10 sati opet popne najviše iznad srednje visine. Tuj imademo dakle u 24 sata dva maxima, izmedju 9-10 sati jutrom i poslje podne izmedju 3-4 sata i dva minima u 4-5 sata poslje podne, te u 3-4 sata s jutra. Ovo pravilno povraćanje je obćenito, te nevisi o geografskoj širini, samo što je u ekvatorijalnih stranah očevidnije i pravilnije te se opaža svakim danom, dočim je u visokih širinah manje pravilno te se samo iz mjesečnih poprieknja uvidja. Kao što ima dnevnih, tako imade i godišnjih maxima i minima. Prateći naime tečajem ciele godine barometrovo gibanje, pronašlo se mnogogodišnjim opažanjem na različitih mjestih, da se barometar zimskih mjeseci, obično mjeseca siečnja, najviše popne, zatim pada, odbiv slučajna mjestna kolebanja, do srpnja, te dodje na minimum, a onda opet raste do siečnja. Razlika izmedju aritm. razpole dnevnih maxima i minima zove se dnevna, a izmedju godišnjih maxima i minima godišnja amplituda. U ekvatorijalnih strana je ova amplituda najveća, a prema rastućoj geogr. širini pada tako, da je u visokih širinah samo neznatna.1 I godišnje dobe imadu upliv na promjenu barometrova stanja, jer se iz mnogogodišnjih opažanja pronašlo, da je zimi am 1 Bit će uzrok u uplivu naših mjestnih elemenata, što se izkazane u priloženej tabeli amplitude osobito naših zimskih odstupaka neslažu s ovom teorijom. * plituda svakdanjih miena najmanja; koje godišnje dobe je ipak najveća, to još nije ustanovljeno. Znajuć prema dosad navedenomu, da u barometrovu gibanju ima redovitih dnevnih i godišnjih maxima i minima, pitanje nam se nameće: što je uzrok ovim pravilnim mienam? Sve promjene u našoj atmosferi proizlaze, ako ne jedino, a ono ponajviše od topline: njom se mienja gustoća zraka, a ovom visina barometrova stanja. Pustiv iz obzira vodene pare i ostale sastavine, što jih, ako prema zraku i neznatnim mnoštvom, neprestano u atmosferi ima, te imajuć pred očima samo suh zrak, zbivale bi se uplivom topline u zraku ove promjene. Buduć da se zrak ugrieva odozdo, od površine zemaljske, dizat će se, postajuć toplinom rjedji, u vis, te došav do njeke visine, razdielit će se na jednu i drugu stranu. Istim razmjerom, kako se zrak u vis diže, nestaje i zračnoga tlaka, dakle će barometar padati. Nestajuć prema večeri sunčane toplote, ohladi se zrak, postane gušći, te počme padati (obratna struja): tlak je veći, barometar će rasti. Ovako rastuć i padajuć toplota, možemo si protumačiti dnevni maximum i minimum svakdanjom vrtnjom zemlje okolo sunca. Prema teoretičkomu dakle razlaganju imao bi barometar ljetne suncostaje spasti na minimum, a zimske popeti se na maximum. Tako od prilike potvrdjuju i opažanja. Iz dosad navedenoga sliedi, da bi krivulja izkazajuća promjene barometrova stanja imala ići protivnim smjerom prama krivulji oplote, jer kad toplomjer raste, pada tlakomjer i obratno. Proti ovomu iz teoretičkoga razmatranja izvedenu i opažanjem potvrdjenu zakonu ima iznimaka, dolazećih od upliva mjestnih elementa, kojimi se u ostalom obćenitost zakona neumanjuje. Ovaj zakon, uslied kojega amplitude barometrova kolebanja idu protivnim smjerom prama onim toplotnih promjena, jasan je i jednostavan, te bi se prema njemu, budući toplota njekim načinom funkcija barometrova gibanja, promjene zračnoga tlaka iz ove funkcije pronaći mogle. Nego uz individualne mjestne okolnosti zamrsuje ovaj zakon i ta okolnost, što u našoj atmosferi neima, kako gori uzesmo, samo čista zraka, već i drugih sastavina, medju kojimi je najvažnija vodena para, koja u mnogom slučaju na gibanje barometrova stanja inače upliva, nego što ga čistim teoretičkim razmatranjem dobismo. Kako gori spomenusmo, postigne barometar oko 10 sati jutrom, dakle kad je atmosfera već znatno ugrijana, prvi maximum. Ugrijan sunčanom toplinom zrak diže se istina u vis te bi tim, umanjiv se dizanjem tlak topla zraka, barometar imao padati. Ali isto doba raztvara toplina i vodu u paru, a ova nemoguć istim razmjerom u vis uzlaziti, kojim se raztvara, tlači svojom pruživosti slojeve zraka. S ovih razloga će barometar u slučajih, gdje toplota naglo raste, a u atmosferi ima mnogo vlage, rasti, mjesto da pada. Tim si tumačimo prvi maximum u vrieme, gdje bismo imali očekivati padanje barometra. Uzme li se dakle na um svako protivno djelovanje topline u stanovitih obstojnostih; zatim zemaljska širina, razno lice zemaljske površine prema prevazi ovdje kopna, ondje mora: izpast će nam krivulja barometričkoga gibanja dosta zamršenom. Sve ovo valja nam imati pred očima, kad hoćemo da sravnjujemo krivulju barometrova gibanja sa krivuljom sunčanih pjega. Razpravljajuć na temelju podataka našega meteorologijskoga motrilišta spomenute gori godine o suvislosti toplotne krivulje sa onom sunčanih pjega, pokazalo se, uz njeke nepravilnosti, koje podpunu sumjernost smetaju, da toplotne krivulje idu u cielom protivnim smjerom prema krivulji sunčanih pjega, kako i teorija zahtieva. Iduć amplitude odstupaka barometrova tlaka protivnim smjerom prema amplitudam toplotne krivulje, imala bi barometrova krivulja ići istim smjerom sa sunčanom, kad bi barometrovim stanjem kretala samo toplina. Meteorolozi, baveći se sravnjivanjem barometričkoga tlaka sa pojavi sunčanih pjega, niesu rezultatima svojih opažanja došli do jednakih rezultata. Hornstein, ravnatelj pražke zviezdare, uzporediv bilježke pražkoga, bečkoga, monakovskoga i milanskoga observatorija, došao je do uvjerenja, da se barometričke krivulje slažu istina sa pojavi sunčanih pjega, ali samo za veliku 70godišnju periodu, dočim se suvislost sa malom 11godišnjom periodom nemože izkazati. Po njegovih rezultatih odgovarao bi za veliko razdoblje najviši bar. tlak najvećemu broju sunčanih piega, a najniži tlak najmanjemu. Iz mnogogodišnjih opažanja dodjoše meteorolozi do rezultata, koji pokazuju suvislost magnetičkih pojava s promjenom barometrova stanja i s množinom sunčanih pjega. Wolf i Gautier, iztražujuć odnošaj magnetičkoga kolebanja prema sunčanim pjegam, dodjoše obojica, ali svaki samostalno i neznajuć jedan za iztraživanja drugoga, do istih rezultata, da je naime amplituda magnetičke deklinacije najveća u vrieme maxima sunčanih pjega, a najmanja u vrieme minima, i to ne samo, kako Hornstein tvrdi, za veliku 70godišnju, već i za malu 11godišnju periodu. Čuveni norveški meteorolog Forsmann došao je pomnjivim opažanjem takodjer do rezultata, uslied kojih bilo bi barometrovo gibanje visjelo o kolebanju magnetičke deklinacije, a ova opet o pojavu sjeverne zore.1 Pak pošto je danas mnienje već prilično učvršćeno, da i pojavi sjeverne zore stoje u savezu sa sunčanimi pjegami: imademo tim više vjerovatnosti, da prema Forssmanovu iztraživanju s timi pojavi i barometrovo stanje u savezu stoji tako, da najviše stanje barometra odgovara najvećemu broju sunčanih pjega, i obratno. Nu imade meteorologa, koji su nakon pomnjiva iztraživanja došli do sasvim protivnih rezultata, prema kojim bi se suvislost barometrova kolebanja sa sunčanimi pjegami upravo protivnim smjerom pokazivala. Englezki naime iztraživalac Fried. Chambers, sliedeći od g. 1848. u Bombayu bilježena opažanja, te pozivajući se na druga motrilišta u centralnoj Aziji, dokazuje, da krivulje barometrova tlaka i sunčanih pjega idu upravo protivnim smjerom : da najmanjemu broju sunčanih pjega odgovara najviše barometrovo stanje i obratno. Prema tomu izvadja on i zaključak, da sunce mora da najviše topline pušta, kad je na njemu najviše pjega i obratno. Nu umah zatim ustane proti njemu s drugim mnienjem Douglas Archibald, da medju barometrovim kolebanjem i sunčanimi pjegami ima doduše suvislosti, ali se pokazuje protivnim od onoga smjera, što ga je Chambers izkazao. Izvodi ovdje navedenih učenjaka pokazuju, da pitanje nije još u toliko proučeno, da bi se moglo konačnomu riešenju pristupiti. Ako je pitanje suvislosti barometričkoga tlaka sa pojavom sunčanih pjega tako zamršeno u centralno-azijatskih, ekvatoru bližih, dakle onih stranah, gdje se meteorologijski pojavi većom pravilnošću izmjenjuju: koliko zapletenije bit će pitanje u odaljenijih od ekvatora stranah, gdje toliko mjestnih okolnosti pravilne miene barometrova stanja smetaju. Pak ako se iz sravnjivanja barometričkoga tlaka u ekvatorijalnih priedjelih, kako malo prije vidjesmo, nemože izvesti sjeguran zaključak, da medju ova dva pojava, barometrova kolebanja i sunčanih pjega, ima saveza: koliko oprezniji treba da budemo a izvadjanju takova zaključka u onih stranah, gdje s razloga spomenutih neima one pravilnosti u izmjeni meteorologijskih pojava, koja se opaža bliže polovnika. Nu proučavanje para 1 Beziehungen der Sonnenflecken etc. Von Hermann Fritz, Haaslem 1878. 2 Nature Vol. pg. 78. lele medju ova dva pojava zahtieva gradje iz svih strana svieta, te se samo na takovu temelju može do izviestnih rezultata doći. S ovoga stanovišta polazeći, uzeo sam i ja ova dva pojava poredjivati, u koliko mi domaće gradje dotječe. Odstupci Jesenska od poprieknje barometrova stanja cielih godina i godišnjih doba. Godišnja Proljetna Ljetna Zimska po- Godišnji po- Proljet. po- Ljetni po- Jesenski po- Zimski Godine priekuja odstupci priekuja odstupci priekuja odstupci priekuja odstupci priekuja odstupci 746-70 746-70 749-02 748.40 750-05 1858 750-13+173 747-03 +0.33 747-17-067 751-87+285 757-33 +7-28 1859 749 28+0.88 747 08 +0.38 748-24 +0.40 749 80 +0.78 753-45 +3.40 1860 746-95 -1:48 746-81 +0-11 746-95 0-89750-05 +1.03 745-36-4-69 1861 748 68 +0.28 747-69 +0 99 747-40 -0.44 747-74-1-28 750-90 +0.85 1862 748-15-025 747-79 +1:09 747-82-002 748 01-1-01 751 24+1-19 1863 749-97 +1:57 747-05 +0.35 748-99+1-15 751-96 +2.94 755-935-88 1864 750-45 +205,746 94 +0.24 74890+1:06 748 11-0-91 752-932-88 1865 748-55 +0 15 748.65 +195 749-07 +1-23 750-33 +1-31 747-33-2-72 1866 748-62 +0.22 745 95-075 747-55 -0-29 750-41 +139 749-57-048 1867 748-97 +0:57 746-59-011 749 11 +1-27 751-60 +1.38 749 74 -0.31 1868 749 19 +0.79 748.84 +2 14 749-76 +1-92 749-20 +0.18 749-36 -0.69 1869 749-35+0.95 744 94-1-76 747-74 -0.10 750 141-12 752-54 +2.49 1870 748 86 +0.46 750-14 +3:44 747.04 -0.70 749 31+0:29 749.55 -0.50 1871 748-35 -0.05 747-95 +1-25 746 58 -1.26 748-01 -101 747-76-229 1872 746-98-142 749-06 +2:36 748.58 +074 747-71-1-31 751-21 +1-16 1873 748 20-0-20 744-72 -1.98 748-23 +0.49 74846-056 748-57-148 1874 748-34-006 745-22 -1.48 747-87 +0.03 749 77 +0.75 754-11 +4.06 1875 748-22-0-18 748.81 +2 11 747 50-034 746 66 -2.36 747-30 -2.75 1876 747-50 -090 744-73-197 747-31 -0.53 748 07-095 751-06 +101 1877 747-31-1-03 743-36-334 74835+051 748-90 -0.12 746 78-3-27 1878 747-01-1-39 745-81 -0.89 745.99 -1.85 746 65 -237 751-76 +071 1879 747-16 -1.24 744 21-249 746-63 -1.21 748-77 -0.05 844-15 -5.90 1880 748 63 +0 23 747-28 +0.58 746 12-1-72 749-02 -0.00 752-27 +222 1881 748-22-0-18 747-60 +0.90 747 20-064 749-20 +0.18 748-27 -181 1882 747-36-104 747:54 +0.84 746 53 -131 746 33 -2.69 756 24 +6 19 Popr. 748-40 746-70 747 84 749-02 750 05 Držeći ovo promatranje nastavkom spomenute već razprave o prispodabljanju pojava toplotnih sa sunčanimi pjegami, udesio sam i ovo sravnjivanje pomoćju krivulja, od kojih jedne izkazuju stanje sunčanih pjega prema Wolfovim relativnim brojevom, a druge naznačuju promjene barometrova stanja. Sastav krivulja je sam po |