obradi. Godine 1840 nalazimo početak djela: „Gradja za historiu umjetnosti u dèržavah ilirskih od najstarije dobe". Dakle ga je započeo odmalı čim je dospio u Italiju. Kamo god dospije, svuda gleda umjetnine i traži vijesti po dobrim djelima. Tekar za desetak godina javi se prvi put sa kratkim životom Julija Klovia. Već poznaje prilično najbolja djela o starijoj umjetnosti Italije2.

"

Prvi njegov historijski članak jest: „Něšto iz Dogotovštine Velike Ilirie" (1842). Bolji je i precizniji naslov: „Carevi rimski od plemena ilirskoga". Glavno je sada, da se pokaže njihovo porijeklo iz Ilirije. To bi imalo biti po izvorima. Donekle i jeste, samo što se miješaju izvori stariji i mladji, kako samo jedan samouk može i znade. Karakterističan je kratki uvod u ovu razpravu. Probudite se iza sna vi spavajući i u gustu maglu savijeni prijatelji imena ilirskoga! Neponosite se kao potomci roda toga s imenom i s dogodovštinom od pojedinih vaših državah, koju na prikor celoga světa napisanu imate, jerbo n njoj nestoji ništa nego spomenica vaše nesloge i bratinske omraze divji boji medju bratjom jedne kèrvi- gnjusno neznanstvo puka robstvo nevěre vèrhu svega toga cèrna tmina, u kojoj do sada počivaste i još počivate. Neponosite se rekoh s děli cělog naroda ni njegovih pukah, već se ponosite s pojedinimi muževi od roda vašega, koji su kao pojedini članovi vaši slavu zaslužili, slavu koju cěli narod nikad zaslužio nije, oni světle se kao jasne zvězde u tamnoj noći dogodovštine naše, ter poradi njih, ne poradi nas sviuh možemo zahtevati hvalu od vlade rimske i bizantinske, od ugarske i turske, od mletačke i němačke“ 4.

i

Ovaj kratki uvod znamenit je u životu Ivana Kukuljevića. I kašnje kroz pedeset godina u dugom i neizmjerno plodnom vijeku svoga preradinoga života u raznim varijacijama ponavlja ovaj uvod. Gotovo u svakoj raspravi njegovoj naći ćete sličan plačni uvod. On najprije kao pjesnik zalazi u historiju i kopa po njoj, da nadje lijepe pjesničke predmete, krasne uzore. On traži najprije slavu svoga naroda. Njemu je i to dosta, kako veli odmah dalje u ovom uvodu: „Iz razpèršenih listovah od razpèršene dogodovštine ilirske

1 Rukopis u g. Božidara Kukuljevića može se reći, da je početak njegove radnje za potonji njegov,,Slovnik umjetnikah jugoslavenskih“. 2 Danica ilirska" g. 1847. br. 32.

"

3 Danica ilirska" 1842. br. 2. 3. i 4.

Ove nesretne ideje pobio je mirno i lijepo veoma krasno Dr. Demeter odmah iza toga u Danici“ br. 6. i 7.

upoznajte se s velikimi muževi naroda toga i vi nećete više prezirati staro ono ime i upoznat ćete, da Slava s kojom se toliko ponosite ne narodu nego samo pojedinim osobam prinadleži". Evo ključa potonjemu pedesetgodišnjem radu Ivanovu. Napisao je više stotina životopisa slavnih i zaslužnih muževa svoga naroda, a nije nikada dospio, da napiše barem jednu veću periodu historije hrvatske.

Već slijedeće g. 1843 piše raspravu: Naš jezik u pêrvašnjih stolětjih. Očevidno tražeći slavne ljude svoga naroda u turskom carstvu sabrao veoma dobro i po najboljim izvorima podatke o jeziku slavenskom na dvoru carigradskom1. Napisa: Ivan Oršić istoričku crticu2, Dalmatinku na zidinah atalskih3. Poslije sa zanosom piše i dobrim poznavanjem: 0 Flori Zuzerićezoj. U povećoj razpravi pokuša predočiti historiju „Grofova Oršićah" velikim trudom, ali svaka mu strana pokazuje samouka, koji ne zna, što bi počeo sa izvorima, gdje se mnogo puta miješa fabula sa istorijom. To je i naravno, kada historik i one obično najlažnije i najnepouzdanije genealogijske smješarije uzme za dobar izvor, a to su obično sladke i ugodne patvorine pojedinih familija.

Osim pomanjih stvari za život i djela Kukuljevićeva važni su i znameniti njegovi putevi. Već kao oficir kudgod dolazi traži i pretražuje biblioteke i u njima slavenske stvari. Odkada se je povratio u domovinu prvi mu je put opet u Veneciju. Sreća ga namjerila na činovnika u Marciani Josipa Valentinellia, komu hvali velike usluge. Ovaj čovjek već bio izdao svoju nepodpunu bibliografiju o Dalmaciji, a Kukuljeviću kao prijatelj dešna je ruka za sve što ima da traži Veneciji. On je poslije znamenit suradnik kod historičkoga društva, komu je Kukuljević predsjednik i urednik

1 Danica ilirska 1843. br. 4.

2 Ibidem 1843. br. 12.

3 Ibidem br. 15.

4 Ibidem 1846. br. 18. 19. 20.

5 Iskra" izd. Havliček, Zagreb 1846 str. 1–51.

6 Radi podpunosti spominjemo: Danica 1841. br. 34. Nadgrobni nadpis u Rimu iz Galletia. Knjige najnovije tičuće se Slavjanah (Oglas djela Biondellova) Danica 1843 br. 22. 23. 24. O tom djelu ima i dopis iz Milana Danica 1841 br. 31. God. 1845 br. 12: Pirni običaji oko Senja 25. i 26. Ocjena Stieglizzove knjige: Istrien und Dalmatien. Godine 1846 br. 40 do 45. „Vile" veoma dobro radjeno, a poslije preradjeno.

7 Gl. Dopis iz Milana u Danici 1831 br. 14.

časopisa. U Veneciji pored umjetnina traži Kukuljević i nalazi slavenske osobito glagolske i cirilske rukopise1, a kupi i mnoge knjige. Slijedeće godine (1843) nije mu bio bez koristi put u Senj radi glagolskih spomenika. Tek iza njekoliko godina prodje opet u Gradac, Beč i Peštu sklapajući svuda sveze sa učenim i vrijednim radnicima. Tako se u Beču sprijatelji sa Miklošićem i Birkom činovnicima dvorske biblioteke, koji potražuju stare spomenike kao i on3.

Ugled njegov medju suvremenicima bio je već toliki, da ga smatrahu najboljim poznavaocem historije hrvatske1. Već od godine 1838 bio je sastavljen odbor, koji će sabrati sve isprave tičuće se samostalnosti Hrvatske. Godine 1847 bio je izabran od sabora u ovaj odbor i naš Ivan. O njem veli sabor: „qui a pluribus iam annis in conquirendis datis historicis patriae huius nobili zelo desudat". On je ozbiljno radio. Poslije je od toga postalo njegovo djelo „Jura Regni“ o kojem ćemo još imati govoriti.

6

Nije samo sabirao velikim trudom historijske spomenike, već i narodne pjesme a potonjega nam sabiratelja i izdavatelja knjige dubrovačke naviješta već njegovo izdanje Minčetićeve Trublje Slovinske. Nije treba tek navadjati, da je ovu pjesan zanosnoga Dubrovčanina samo zato izdao, jer pjeva veliku slavu hrvatskom banu Petru Zrinskomu. Trublja slovinska tek je prvi glas od onih mnogih pjesnika, koje je već onda sabirao, a kašnje štampom objelodanio. Upɔznavši se i s prijateljivši s Tomaseom izdao je i njegove Iskrice (1845) 8.

1 Danica, 1842. Br. 50 str. 205.

2 Danica g. 1843. br. 46.

3 Danica g. 1847. br. 4. 5. 6. 7. 8. pod naslovom: Pohod u Štajersku, Beč i Peštu.

4

Bogoslav Šulek piše mu jednom 18. rujna 1847. „neka bi napisao něka data tičuća se pošiljanja hervatskih poslanikah na obéi sabor. . jer magjaroni hoće da predlože po županijah. A za temeljito oprovèrgnutje nekoliko točakah treba ili stvar već dobro znati ili mnogo čitati i tražiti, o meni pako nijedno nevalja“.

5 Jura Regni II. 292, 294 i 312. U hrv. slav. dalm. Nov. 1848. br. 13. poziva sve one, koji bi imali takovih spomenika, pozivlje na čl. 13. minuloga sabora, da se ufa da će moći zadovoljiti želji slavnih stališa da „već više stotina takovih spomenika u ruku ima“.

6 Narodne pesme puka hèrvatskoga. U Zagrebu 1846.

7 Trublja slovinska od Vladislava Minčetića. U Zagrebu 1844.

8 Vidi o tom obširnije u predgovoru „Iskricama", što ih je izdala ponovno Matica hrvatska". „Iskrice" poslao je prvi Kukuljeviću Spiro Dimitrović. O tom ima više pisama u K-ćevoj zbirci.

Pored svega ovoga mnogostrukoga rada Kukuljević nije prestao pjevati. Napokon izadju u četvrtom svezku njegovih „različitih djela Pjesme". Nikad nebi bila veli sam Kukuljević možebiti knjiga ova ugledala běli svět, da ju nisam još prie několiko godinah obećao tiskom izdati. Zgodilo se to u vreme, kada sam još odviše letao po zraku, kad nisam još poznavao na kom ću temelju u buduće stati. U ono kobno doba porodile su se ponajviše pesmice ove, koje se u toj knjizi nalaze. Někoje od noviih vremenah nisam mogao staviti simo, a možebiti da i neće nikada na videlo doći, jer u buduće naměravam se odaljiti od ove vèrsti poezie, te udariti stazom, koja vodi na drum zrelih i poučiteljniih znanostih"

Kukuljević evo 1847 odriče se od svoje ljubavne vile pjevačice, da se posvetiti uzmogne više ozbiljnoj nauci.

U ovu njegovu odreknju od poezije imadu se razumijevati lagašne lirične ljubavne pjesme. To je i održao. Nije uza sve to nikada zaboravio na pjesmu i pjevanje. U isto vrijeme kada se je evo odricao od ove vèrsti poezie" radio je svoje Slavjanke koje su bile gotove početkom godine 1845. Imale su se tiskati u Biogradu. Njegov pouzdanik dr. Janko Šafařik, čim ih je pročitao, piše mu: „Slavjanke Vaše s radostju sam čitao i mogu Vam iskreno kazati, da me je sadržaj njihov pun najblagorodnii čustva, čuvstva mog sobstvenog srdca, a pri tom pravom poezijom urešen sasvim uzhitio! Koliko bi djelce ovo izredno kod sviu nepokvarenog srdca mladih Slavenah dobro učinilo, to se kazati nemože. Ono bi bilo glas proročki u zgodno vreme". Ali mu odmah veli: „Moram Vam na žalost moju i svih dobrih Srba javiti, da se za sada odmah niti kod nas u samom Biogradu štampati nemože❝2. Trebala je tek da dune burna godina 1848, da izduva na svijet čarobne „Slavjanke“. Izpjevane i historičkim notama popraćene poput Kolarove „Slavy dceri" imale su „Slavjanke", da potresu i uzburkaju u dnu duše patriotična mlada srca. Ovako su bile i udešene. Najprije dolaze pjesme, a iza njih historičke primjetbe. U prvom dijelu ima šestnaest pjesmica, a u drugom tek dvanaest. U prvom su počamši od svete gore na Athosu opjevani svi znatniji gradovi, rijeke i gore slavenske. Plačem poput Jeremije proroka nad ne

í

1 Različita Děla. Pěsme knj. IV. U Zagrebu 1847.

2 Kukuljević pisa Šafariku dne 11. travnja 1845; a onaj mu odgovara iz Zemuna 16. Augusta i. g.

8

„Slavjanke od X. sa historičkimi primětbami. U Zagrebu 1848.

srećom slavenskom počimlje svaka pjesma, ali se i diže trublja poput Jozuine, da razori sve zlo u Slavenstvu. U drugom dijelu obradio je sve narode od Helena i Rimljana, do Nijemaca i Magjara, koji su zlo krojili Slavenima. Svršuje sa Slavenima čuvarima carstva, u drugovima tuge. Ova posljednja pjesma spada u tako zvane „davorije" ilirske, koje su se gromovito orile po Hrvatskoj osobito godine 1848.

Evo ovako kao sjajni govornik priznat u cijelom narodu, kao simpatičan pjesnik i kao dobar poznavalac historije svoga naroda unidje Ivan Kukuljević u burnu godinu 1848. Od godine 1845 kao veliki sudac županije varaždinske imao je stalni službeni položaj. Oženjen od 5. augusta 1846 sa Kornelijom plemenitom Novak stekao si je drugaricu života, koja je blagim svojim čistim hrvatskim srcem učinila kuću njegovu kućom mira i blaženoga obiteljskoga blagoslova. Ona je bila jaka, da prikuje čovjeka najživahnijega temperamenta, čovjeka stvorena za burni život i vesela uživanja uza sebe i uza djecu. Njezina dobrota pomože, da kroz četrdeset godina kao ukovan medju hiljadama knjiga traži i iskapa i od tmine izbavlja spomenike o historiji svoga naroda.

Već koncem godine 1847 piše mu prijatelj iz Požuna o burnim sjednicama, što da će njega „kao governika" osobito zanimati. Iza izvještaja o navalama Magjara na Hrvate dovikuje mu: „Per omnes Deos usudjujem se moliti, da se naučiš magjarski jezik, kao što naš znaš, jer inače neznam, tko će kraljevine naše representirati moći“. Da su bile opravdane nade prijatelja u Kukuljevića, pokaza on svojim znamenitim govorom u skupštini županije varaždinske, gdje se imalo odgovoriti na izdajničko pismo županije zagrebačke. Kukuljević dokazuje historijom u ruci, da ugarski sabor „u uredjivanje našega sabora" nikada uticao nije, da pod krunom ugarskom nije samo jedan narod i to magjarski, jer su Hrvatskoj narodi preko Drave „tudjinski“, „da mi od 700 godina sačinjamo posebno pridruženo tělo državah stojećih pod ugarskom krunom". Dokazuje našu nezavisnost od ugarske države, ali ne krune, koja je isto tako naša kao i njihova, imali smo uvijek „naše narodne boje i zastave". Što Magjari vele, „da naše kraljevine nisu čitave države, već samo reliquiae i neznatni ostanci nekadanjih državah" jest veli mi smo reliquiae ovih državah i osjećamo, da smo to radi vjernosti našega saveza 8 Ugarskom". Brani Slavoniju" i

1 Janko Car u podužem pismu od 11. novembra 1847.