Život i djela Ivana Kukuljevića Sakcinskoga.

Čitao u sjednici filologičko-historičkoga razreda jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti dne 27. siečnja 1892.

PRAVI ČLAN TADE SMIČIKLAS.

I. (1816-1842.)

Po hvale vrijednom običaju naše akademije sjećamo se u besjedama spomenicama onih naših drugova, koji su s nama radili i nastojali, da podignu knjigu i nauku hrvatsku. Ovako je mene zapalo, da progovorim o počastnom članu Ivanu Kukuljeviću Sakcinskomu, najplodnijem piscu hrvatskom devetnajstoga vijeka. Njegovi predji pridavahu si već predikat Bassani de Sacci, a to nam sam Ivan tumači ovako.

Bila se doselila u Senj jedna grana od stare mletačke patricijske obitelji po imenu Bassani de Sacci, negdje u 14. vijeku. Od tih imade odličnih ljudi u 15. vijeku, koji budu primljeni „in coetum verorum nobilium regni nostri Croatia", kako svjedoči povelja u zbirci Ivanovoj izdana od kralja Vladislava 1490. S ovim rodom spojila se je ili po ženitbi ili adopcijom obitelj Kukuljević, koja se je u 16. vijeku iz Hercegovine doselila, a na izmaku 17. vijeka već joj se priznaje u gradu Senju staro plemstvo, kada se veli g. 1690. u hrvatskoj listini: Odpokle su došli njihovi stariji u ovi naš plemeniti varoš, jesu vsigdar od starine polag kraljevskih pravic plemeniti bili"1.

1 Pred nama je spis litografiran pod naslovom: „Die geschichtliche und genealogische Skizze der Familie Kukuljević aliter Bassani de Sacci" sastavljen od samoga Ivana. I ovo i svu korespondenciju pokojnikovu i vas rukopisni materijal zahvaljujem sinu pokojnikovu Božidaru plem. Kukuljeviću, županijskomu perovodji u Varaždinu. Želeći, da bude biografija ova njegova što podpunija, obsipao me je materijalom osobito korespondencijom, koja ide od god. 1832., pa sve skoro do smrti pokojnikove. Žalibože imao sam pri ruci skoro samo pisma pisana Kukuljeviću, a njegovih pisama malo sam mogao stići. Hvala najsrdačnija prijatelju Božidaru.

Otac Ivanov, Antun Kukuljević, bio je jedan od najvrednijih ljudi svoje dobe u Hrvatskoj. Koliko je bio poštivan od svojih vršnjaka, vidi se po tom, da je god. 1832. bio poslan kao nuncij hrvatski u kuću velikašku, dok su u dolnju kuću bili izabrani grof Janko Drašković i Herman Bužan. Od god. 1836. bio je on vrhovni ravnatelj svih škola u Hrvatskoj i Slavoniji. Bila je to častna ali teška služba domovine u ono burno vrijeme novoga života naroda našega sve do g. 1847., kada je toliko puta mladež u plemenitom zanosu svomu prekipila na magjarske pretenzije, da Hrvatima nametnu svoj jezik, kada su učitelji stupali u prvom redu ilirskih pobornika, kada je izmed razjarenih stranaka i do prolijevanja krvi dolazilo. I u cijelo ovo vrijeme ne diže se nijedan glas na vrijednoga starca, da bi naglim ili beztaktnim načinom koga povrijedio. Svi ga suvremenici hvale i cijene dostojnim ove visoke časti.

Vrijednomu Antunu rodila je žena njegova Antonija rodjena plemenita Labaševa devetero djece, od koje je tek najmladji Ivan Donat Kazimir rodjen u Varaždinu 29. maja 1816. ostao u životu, dok su sva njegova braća i sestre u mladosti pomrla. Sestra mu Amalija ili Ljubica starija od njega za tri godine, čini se po dražestnim spomenima njegovim, da je bila njeki patron ovomu nemirnomu i nestašnomu dečku. Prvu svoju mladost sprovede Ivan na očinskom dobru Jurketincu kraj Varaždina, gdje je ostao do sedme svoje godine. Iz te dobe Ivan sam o sebi zabilježi nješto kao naivni mladić (16. aprila 1834.). Kod oca njegova bili su gosti, a on teško bolestan. Čuje dečko, da su došli krafeli na stol, a on skoči iz postelje i sjedne za stol da jede krafele. „Čudnovito bilježi on je" „da ja taki po prijeti jestvini novu krepost dobeći vu postelju iti hotel nesem i od one vure tak ozdravil jesem, da do današnjega dana sa nikakvem betegem obtršen bil nesem"

1“.

Bio je dečko zdrav, ali i objestan, tako da ga otac nije mogao ostaviti pored bolestne mu majke, već ga dade prijatelju svomu župniku Josipu Markuliću u Zajezdu. Starac je bio Ivanu tako dobar, da u svom mladenačkom dnevniku one dvije godine spominje kao „najljepše u njegovom životu". Starca veoma hvali. Ovu sreću mutio mu je ipak tadanji starčev kapelan Josip Hranjec, koji mu je bio prvi učitelj i „nečovječni“ mlatilac. Markulić ga je sam poučavao u kršćanskom nauku. Rado se spominje, kako ga je vodio prvoj izpovijedi u Bistricu. Poslije dodje u normalku naj

prije župniku varaždinskih Toplica Andriji Golubiću, a poslije u Varaždin k fratrima. God. 1825. mjeseca novembra bude primljen u zagrebački konvikt, u kojem je svršavao svoje nauke do druge godine filozofije, koju prekide dne 13. januara 18331.

Ivan se nije upravo odlikovao u školama, kako se uvjerih iz zapisnika gimnazijskih, ali nije niti zaostajao. Tek u posljednjoj godini njegovih nauka, u drugoj godini filozofije, vidi se po zapisnicima, da je zapinjao u fizici, jer je pri odlazku svome bio iz ovoga predmeta na drugom redu2. Iz ove dobe njegove mladosti vrijedno je zapamtiti, što on sam o sebi mnogo kašnje pripovijeda. Godine 1830. bivši ja tada gimnazijalni učenik petoga razreda imao sam prilike upoznati se sa čestitim starcem Mikloušićem

u samom Stenjevcu, kamo me još sa njekoliko drugova iz kr. konvikta odvede tadašnji naš prefekt, ako se nevaram Verbek. Mi nadjosmo starca u svojoj sobi okružena knjigami, pismi i kojekakvim simo i tamo pobacanim pokućtvom i gospodarskim orudjem. Primivši nas veoma ljubežljivo, odvede nas u vrt, podvori nas črešnjama i kiselim vrhnjem, zametnu s nama razgovor o naših naucih i preporuči nam toplimi riečmi, da čitamo hrvatske knjige. Pošten starac ni nepomisli, da osim njegovih i Lovrenčićevih knjiga tada ne bijaše uprav druge kajkavske hrvatske knjige, koju bi mladež čitati bila mogla; jer katekizmi, prodeštva, molitvene knjige i žitje svetaca nisu baš oni predmeti, kojimi bi se svjetska mladež podjedno rado zabavljala, ostale pako knjige čistom hrvaštinom pisane nebijahu tada zagrebačkoj mladeži ni po imenu poznate. Nagovaranje starca imalo je tu posljedicu, da smo počam od onoga dana u konviktu stali ponajprije čitati barem ono malo hrvatskih knjiga, kojih se dočepati mogosmo, da smo dapače i sami počeli pisati hrvatski, premda nas u školi o tom nitko poučavao nije“ 3.

A zašto je Ivan prekinuo nauke? Već godinu dana prije toga izrazuje on odlučnu volju, da podje u vojsku jednomu svomu rodjaku. Ovaj mu odgovara: „Da bi ja bil u tvojoj pameti, ne bi zaista išel u soldate". Tumači mu, da će kasno postati oficir, jer „pervič slab jesi vu nemškem jeziku i to jako, drugoč zločesto

1 Sve je ovo po dnevniku započetu 1834. na kajkavskom jeziku. 2 Zapisnici čuvaju se u ravnateljstvu gimnazije zagrebačke.

8 Arkiv za pov. jugosl., knjiga XII, str. 54., gdje govori o životu Mikloušićevu.

pismo imaš "1. Koliko se je dobri otac njegov trudio, da ga navede na pravi put, da oprezno bira budući svoj stališ, o tom svjedoče umna pisma starčeva. Već pred godinama kazivao si mi“, piše mu starac „da si odabrao vojnički stališ, ja sam to držao za djetinsku obijest. Sada si već zreliji, da možeš odabrati stališ. Pazi da i to nije samo Tvoja mladenačka obijest, da se odmakneš od knjige, bez koje se nigdje u svijetu u nijednom stališu ne može napred". Zatim slijedi prekrasna pouka o izboru stališa, o velikim tegobama u vojničkom stališu, o dužnostima, koje „svaki čovjek mora vršiti prema poglavarima, da ne puzi, prema vršnjacima da bude iskren i pošten drug, prema podanim sebi, da bude uvijek čovjek". I tako ide dalje sve u prekrasnom očinskom tonu. Pravo je učinio Ivan, što je ovo i druga pisma svoga vrijednoga oca upravo na srcu nosio. To vidiš po tom, što ih je lijepo po redu složena i u jedan snopić povezana sačuvao. Što je brižni otac želio, da se ipak ne da unovačiti sada u zimsko doba, jer da će njemu nepriviklu teško biti stajati na straži, koju moraju stajati i kadeti, to ipak u velikoj hitnji svojoj nije poslušao.3 Starac je bio upravo otišao na požunski sabor, kada se je Ivan dao unovačiti dne 15. januara 1833. u 39. regimentu. Za njekoliko dana (23. jan.) već je kadet u Kremsu.

Kao kadet živi Ivan baš po kadetski, ali uza to čita puno njemačke pjesnike i historijske romane Walter Scotta. Ovdje i prvi put propjeva na njemačkom jeziku. Prva mu je pjesma „An Kroatien" (1834.). Već slijedeće godine uplivom oca kod dobrih prijatelja dospije ugarskoj gardi u Beč. Za godinu dana postane kod garde častnik (6. maja 1836.).

Mlad i krepak, krasna stasa i krepka glasa, živahan i druževan, uživao je Ivan svoju mladost. Iza decenija jedna odlična gospodja meni pripovijedaše, kako su djevojke sladko strepile od njekoga osebujnoga straha, kada se je mladi častnik svojim gromkim glasom uz štropot svoje sablje javljao i ulazio u koju kuću. Kako je bio vragometan momak, neka i to posvjedoči, što je kao častnik kod kraljevske garde na dvoru nosio sablju, na koju je dao ulijati nadpis: „Za slobodu i Slavjanstvo“. Drugovi njegovi kore ga kadgod radi vječne njegove zaljubljenosti. On to

1

Pismo Adalberta Krajačića od 26. decembra 1832. u zbirci pisama, svojina Božidara Kukuljevića.

2 Pismo je pisano njemački i datovano : Tonimir den 4. Dec. 1832. 3 Pismo oca njegova datovano: Tonimir am 30. December 1832.

R. J. A. CX.

8

i sam priznaje po više puta u svom dnevniku. Jednom bilježi ovako: „Kano kod svakog bala bil sam ja i kod ovog zaljubljen i to u spomenutu Kronbergericu -- o mladost, mladost, kad ćeš ti pametnia postati" (17. febr. 1838.).

Nije zato Ivan utonuo u ljubavi i ljubavnim igrama, već se upravo pohlepom prihvati čitanja dobrih knjiga, osobito pjesnika i beletrista. Počele ga zanimati i historijske knjige i lijepe umjetnosti. To je baštinio od oca, koji si je bio osnovao veliku knjižnicu najviše historičkih djela. Boraveći u Beču polazio bi oca svoga u Požunu. Ondje upozna biskupa Mirka Ožegovića, velikoga župana Bedekovića, Hermana Bužana i grofa Janka Draškovića, koji su upravo bili u ljutom ratu s Magjarima, braneći prava svoga naroda, vjeru i jezik njegov. Onda je već Gaj bio razvio svoju zastavu, kojoj se priklanjaju i ovi stariji ljudi. On je sretan u ovom častnom kolu. Nije ipak trebalo, da ga oni bude, već da tišaju onaj žarki oganj za Ilirstvo i Slavenstvo, koji je u njem gorio. U Beču traži on poznanstvo i prijateljstvo odličnih Srba najprije vladike crnogorskoga Petra Petrovića Njeguša i njegova učitelja pjesnika Sime Milutinovića, pored njih i Vuka Stefanovića Karadžića. Osobito je bio sretan, što ga milo primaše vladika crnogorski, s kojim se je razgovarao „od svakojakih i drugih stvarih naiviše od blagostanja Cerne gore, Serbie Bosne, Ercegovine, kano i cele Ilirie u koim sam priliku smatrati imao oštri i prirodan um njegov kano i čeznutje za junačtvom i junačkim činima1 Od Hrvata najprije je upoznao Matu Topolovića, kojega žarko i patriotično srce još nitko u nas ocijenio nije, a koji je jamačno puno uticao u ovim prvim godinama na Ivana, da budne i procvate kao književnik hrvatski. Gaja nije Kukuljević lično poznavao sve do godine 1837. I ovo je bio znamenit dogodjaj u životu Ivanovu. Dne 9. srpnja potražio je bio Topalovića, pa i Gaja, koji je upravo u Beču boravio, ali ga nije bio našao kod kuće. Drugi dan bilježi: „U jutro kad se probudim, čujem od pajdaša Hrebelzia (poručnik kod garde), da me jedan civilista, kojega ja jučer posjetio jesam, tražiše. Čuvši to, znao sam jur, da je Gaj bio, što mene srdiše, da mene probudio nije. Tek što sam se oprao i odeo, kucne neko na vrata i unutra stupi moj Gaj, najveći domorodac našega vremena, najvažnii muž našega knjižestva, mal, u obrazu crnoputan, male crne brke i crnu kosu, visoko čelo i u

1 Njegov dnevnik od god. 1837.